TRIBINA BOŠNJAKA

To, da jedan od najčitanijih nacionalnih dnevnika ocijeni izgredom islamsku molitvu fatihu skakača uoči svečarskoga skoka na otvorenju Starog mosta, to je više od nenamjerna i nevažna novinarskog gafa. Pa kad takvo što objavi još dnevnik zemlje u kojoj nije rečena zadnja o odgovornosti za ono jutro 9. studenoga 1993., pa kad se pogleda kako su to hrvatski mediji zapravo pratili događaje oko obnove i otvorenja srca Mostara, i kad se ima na umu aktualna tmuša huntingtonovskih demona što progone cijelu planetu, biva jasnijim da su se zapadni susjedi BiH pokazali običnim patuljcima pred izazovom što im ih je, dostojanstven u ljepoti i poruci, pružio obnovljeni »Božji nokat«, kako za most katkad neki znaju reći.

A pritom je možda najtužnije da se, u liku Mesića i Sanadera na svečanosti otvorenja, najzrelijom pokazala državna politika, sastavljena eto od ljudi koji su se i zle 1993. šepurili u državnome vrhu. No ni Mesić ni Sanader, neovisno o tome što su sačuvali obraz zemlje čineći najsnažnije državno izaslanstvo od svih gostiju što su toga dana posjetili Mostar, nisu se dovinuli do dostojanstva jake povijesti koja je toga dana doslovno vibrirala u zraku. Obojica su odbili govoriti o odgovornosti za rušenje mosta, pa se prvi tek zauzeo na kažnjavanje neposrednih krivaca, dok je drugi čak izbjegao govoriti o prošlosti, procijedivši samo onu demagošku kako se »prošlost ne može promijeniti, ali zato može poboljšati budućnost«.
No hrvatski su političari, kada je o BiH riječ, uistinu manji problem: već posve svjesni da se istina više ne može zaobilaziti, oni će, kad im se učini najprobitačnijim, zasigurno izreći ono što BiH od Hrvatske ima pravo čuti. No što ćemo s Hrvatskom samom? Što ćemo s mentalitetom koji se zanosi križevima oko vratova televizijskih najavljivačica, dok istodobno proglašava izgredom fatihu pred smrtno opasan skok, i to u času za koji se unaprijed zna da će biti zapamćen povijesnim? Ta nije li, zaboga, bog uistinu sa svakim Mostarcem koji dobije čast skočiti sa Starog u tome jednom jedinom času, času obnove zdanja koje živi stotinama godina? I nema li taj Mostarac pravo zazvati ga, pa ma kako se i kojemu Bogu molio? I uopće, bi li u Hrvatskoj trebalo propisati pravilnik tko se, gdje i kako u Mostaru smije moliti?

Ali ne treba, naravno, biti naivan: nije našem mentalitetu problem anonimni čovjek koji moli prije skoka s nekakvoga mosta. Problem je što je musliman, i što se scena odigrava u Mostaru, pa još na Starome mostu koji su, je li, za naše bolje sutra srušili naši vrli heroji, i što hrvatska savjest u toj stvari nije čista, i što se te muke nastoji nekako otarasiti, pa joj je lakše sve to vidjeti kao kakav bizarni igrokaz iz zaboravljene uklete zemlje, pa ako se još nađe kakav fundamentalist da rastvori dlanove u nebo prije no što se hitne s onoga kamenja u rijeku – a svi znamo da već i molitva u islamu postaje sumnjivom – pa to je baš ono što nam treba! Da zaboravimo na što nas most sjeća, i još se jednom uvjerimo kako oni što ga slave i nisu drugo nego zli mudžahedini.
Jer zašto su se onda, ako je sve ovo trčanje pred rudo, ovdašnji mediji u priči o Starome mostu bavili uglavnom izmišljenim skandalima i sitnim podvalama? Zašto televizija zemlje koja je porušila Mostar nije prenosila otvorenje, a tridesetak televizija svijeta jest, zajedno s CNN-om, koji se nekoliko puta izravno uključivao? Zato što dio Hrvatske, kada je riječ o BiH, tamošnjem islamu i odnosu tamošnjih vjera, pati od ozbiljnih bolesti. A one, strahujemo, neće brzo proći. Jer ih odbijamo čak i vidjeti.