TRIBINA BOŠNJAKA

PRENESENO IZ FERAL TRIBUNE -  2.2.2006

KAKO SMIJEMO NAZIVATI ONO ŠTO SMO ČINILI DEVEDESETIH U BOSNI I HERCEGOVINI

OBRAMBENA AGRESIJA
Viktor IVANČIĆ
2. veljače, 2006.

Što smo zbilja radili u Bosni? To jest - zašto se hrvatska vojna intervencija u Bosni i Hercegovini ne može nazvati agresijom, premda je ona to uistinu bila?

Budući da je domaća politička, medijska i društvena scena iznova traumatizirana ovim teškim pitanjima, sada povodom objave davnoga svjedočenja Stjepana Mesića u Haagu, slobodan sam predložiti termin koji bi možda zadovoljio tekuće moralne potrebe hrvatske javnosti: obrambena agresija. Za smutljivce i zakerala evo pobližega objašnjenja: Hrvatska se ponosno i legitimno branila od agresivnih vojnih poteza Bošnjaka koje su oni poduzimali na teritoriju vlastite zemlje...
 
Danas, pak, kada je oružje odloženo ali je budnost i dalje na zavidnoj razini, na djelu je energična društvena obrana od Mesićeva haaškog svjedočenja u koju se - naizgled paradoksalno - uključio i sam predsjednik Republike.
 
Neku vrstu službene političke platforme uvijene u novinski komentar, tradicionalno, iznio je Davor Butković u Jutarnjem listu. On je ustvrdio da je spomenuto svjedočenje bilo istinito i vjerodostojno, odlučno je odbacio optužbe kako se radilo o činu nacionalne izdaje, a "jedini stvarno problematični aspekt Mesićeva svjedočenja svodi se na izjavu kako je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini".
 
Rastezljiva dosada
 
Butković se s takvom ocjenom, dakako, ne može složiti "ne samo zbog toga što ona ugrožava osnove hrvatske državne politike", čega su inače "svjesni svi drugi vodeći hrvatski političari", pa su "i bivši i sadašnji premijer odlučno odbijali ocjenu o agresiji". Po njemu, riječ je "o nečemu važnijem i suštinski istinitom": "Hrvatska u Tuđmanovo vrijeme jest vodila katastrofalnu politiku prema BiH, s krajnjim ciljem razbijanja BiH... ali Hrvatska nije počela rat u BiH, niti ga je planirala početi."
 
Butkovića je promptno demantirala kolegica iz Jutarnjeg Snježana Pavić, konstatiravši kako "Mesić u Haagu nije ni jednom spomenuo agresiju". U javnosti se to svjedočenje često brka s Mesićevim iskazom haaškim istražiteljima, veli ona, gdje su njegove izjave bile žešće, kategoričnije, pa i "medijski atraktivnije", međutim, samo svjedočenje pred Sudom ima pravnu validnost. Tamo je pak svoje ocjene o Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini Mesić "izložio tako oprezno, uvijeno i uz toliko ograda da bi takav intervju u novinama vjerojatno odbili objaviti jer bi većini urednika bio previše dosadan".
 
No, istoga dana Jutarnji list je pokazao kako pojam dosade može biti urednički rastezljiv, pa je uz tekst Snježane Pavić plasiran pogolemi intervju sa Stjepanom Mesićem, gdje on činjenice što ih je prije sedam godina iznio pred Haaškim sudom ambalažira odgovarajućim zaključcima i vrijednosnim sudovima - koji bi valjda imali biti u službenome optjecaju - na način da ne ostavlja nikakvih dilema:
 
"Moram naglasiti da Hrvatska nije intervenirala u BiH, niti je Hrvatska agresor, kao što neki pokušavaju insinuirati ili optužiti. Hrvatska vojska nije mogla prijeći hrvatsku granicu, kako sam već rekao, bez odluke Sabora i predsjednika Tuđmana, a takve odluke nije bilo. Nikada nisam rekao da su naše postrojbe bile u BiH, ali evidentno je da su ondje kao vojnici bili naši građani. Ne znam kako su tamo išli..."
 
U tipičnoj pragmatičnoj raspjevanosti, pokušavajući fakte prilagoditi strogo definiranim zaključcima, po cijenu da stvari dogura do apsurda, Mesić u intervjuu pojašnjava kako je za "naše vojnike" saznao od njihovih "zabrinutih roditelja", a kada je tražio službena objašnjenja, Tuđman, Šušak i Bobetko tvrdili su mu da "u BiH idu samo dragovoljci". Međutim, on je sve češće posredno dobivao informacije "da se ne radi samo o dragovoljcima". Pa ipak:
 
"To su pitanja odgovornosti pojedinaca i određenih grupa bliskih vlasti ili unutar same vlasti, ali nikako nije pitanje hrvatske države i njezine umiješanosti u rat u BiH. Hrvatska država nije stajala iza toga. To su bile odluke, kako sam rekao, nekih pojedinaca za koje Hrvatska ne može snositi odgovornost."
 
Kao teorijski i praktični novum, Mesić i Butković definiraju nešto poput agresije s demokratskim legitimitetom, jer žele poručiti kako vjerodostojnost "agresije", pa i samog korištenja toga pojma, ovisi o tome da li ju je svojim formalnim odlukama potvrdio parlament ili šef države. Tu je već priča sasvim lišena logike i smisla. Teško da je srbijanska Skupština, recimo, donosila formalne odluke o početku oružanog napada na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa ta agresija ipak nema manje "agresorski" karakter.
 
Maskirne fraze
 
Slično je, uostalom, i s mnogim drugim ratnim opačinama: ostavimo li po strani demokratski neosviještenog Hitlera (koji je upravo obrambenom agresijom nagovijestio Drugi svjetski rat, "oslobađajući Nijemce u Češkoj"), bacanju nuklearnih bombi na japanske gradove nije prethodila parlamentarna rasprava u najvišem američkom predstavničkom tijelu, niti je pak bombardiranje Drezdena rezultat odluke donesene nakon "demokratske procedure". Zločini, baš nezgodno, time nisu poništeni.
 
Uopće je karakteristika goleme mitske tvorbe koju nazivamo "domovinskim ratom" da se o njoj govori jezikom koji mnogo više sakriva nego što objašnjava, pa je "politička korektnost" korištenih formulacija neusporedivo važnija od suštine. Štoviše, dogovorena frazeologija, kada je na stvari opis pojedinih aspekata "domovinskog rata", upravo i služi kamufliranju suštine, a nastaje kao rezultat punih gaća, inače čuvene hrvatske intelektualne poze.
 
U aktualnoj buci "država" se naknadno štiti od tobožnjih jastrebova ("pojedinaca") koji su činili vrh njezina političkog odlučivanja. Naizgled nema racionalnog razloga da se to čini, jer se cijela storija kotrlja u kontekstu Haaškog suda, a tamo se – podsjetimo – sudi upravo pojedincima, a ne državama i narodima. Utoliko je točna Mesićeva konstatacija da su "to pitanja pojedinaca i određenih grupa bliskih vlasti ili unutar same vlasti", ali je problem njegove argumentacije što tu tobožnju pojedinačnost koristi kao svojevrstan alibi, manevar podesan za negiranje stvarne moći kojima su dotični pojedinci raspolagali. Tako nastavak njegove rečenice - gdje govori da to "nikako nije pitanje hrvatske države i njezine umiješanosti u rat u BiH" - zvuči krajnje sumnjivo.
 
Kakvu dakle težinu da pridamo famoznim "pojedincima" ako su oni obnašali dužnosti predsjednika države, ministra obrane i zapovjednika vojske? I ako odluke koje su se ticale hrvatskog vojnog angažmana u Bosni nisu donosili formalnim, već neformalnim putem, ali su ih neosporno donosili? Imajući u vidu Tuđmanovu političku metodologiju, pitanje zapravo glasi: Što se događa kada šef države kontinuirano radi sebi iza leđa? I što je tu onda "državna politika"?
 
Zajamčena nevinost
 
Bit će da su spone između "države" i pojedinaca koji je službeno zastupaju na najvišim razinama političkog odlučivanja mnogo zamršenije nego što to pretpostavlja romantičarski doživljaj "države", koja je po definiciji "nevina", jer je valjda satkana od naših kolektivnih nada i sretno ostvarenih snova. Zato tako patetično zvuči Butkovićeva tvrdnja kako samo korištenje "agresije" kao pojma "ugrožava osnove hrvatske državne politike". Kao da je "hrvatska državna politika" nekakva apstraktna bogomdana magla, ni u čemu povezana s djelima i odlukama trenutačnih državnika. Međutim, obrana "državne politike" od nestašnoga državnika koji ju je u stvarnosti trasirao ne može se ni provesti ako se ona prethodno ne proglasi ideološkom utvarom najvišega ranga.
 
Romantičarski kult "države" je neupitan, pa u tom smislu ni "agresija" ne smije imati "državne" prerogative, premda se u stvarnosti dogodila. Ono što se zlonamjerno naziva "agresijom" naprosto je prisustvo hrvatskih vojnika na teritoriju druge zemlje, kamo su ih poslali određeni pojedinci što su sjedili u vrhu vlasti. Nije ih dakle poslala "država", jer ih "država" kao takva (kao kakva? – to je ključno pitanje) ne može ni poslati.
 

Stvarnost je, s druge strane, neumoljiva: naši su vojnici dokazano bili na tuđemu tlu, tamo se izgleda mjestimično i ubijalo, i to po nečijim konkretnim odlukama. Danas, trinaest godina kasnije, važno je znati da te odluke nisu bile "državne" iako su se donosile u državnome vrhu, niti su pak imale ikakve veze s "hrvatskom državnom politikom" iako su ih provodili najviši državni dužnosnici. Ergo – upliv "države" u terminologiju s kojom se opisuju ratna zbivanja dopušten je uz jedan nužan uvjet: da ta zbivanja nemaju veze sa stvarnošću.
 
Po istoj je matrici za Račanove vlasti sročena "Deklaracija o Domovinskom ratu", jedan od najsramotnijih akata što su ikada usvojeni u hrvatskome parlamentu, tada uz jednoglasan odziv prisutnih. Nikakve činjenice, dokumenti ili svjedočenja nisu mogli poljuljati čvrstu ideološku odlučnost političke klase da obrani "osnove hrvatske državne politike" od zlonamjernih napada.
 
Feral je u svojoj biblioteci objavio dvije debele knjige "Stenograma o podjeli Bosne", autentičnih svjedočanstava zabilježenih u uredu pokojnoga Tuđmana, gdje sve vrvi od prekrajanja granica, planova seobi stanovništva, naredbi za slanja vojnih jedinica, izvještaja s fronte i uspostavljanja "linija razgraničenja", pa do otvorenih diskusija o koncentracionim logorima i progonima civila... ali to nije narušilo romantičnu predstavu o "hrvatskoj državnoj politici", koja je i službeno proglašena blistavočistom.
 
Hrvatski sabor, uostalom, izveo je nadasve originalan zahvat: nikada nije donio odluku o nekakvoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kako to precizno navodi predsjednik Mesić, prisustvo hrvatskih vojnih trupa u susjednoj državi popratio je strateškom šutnjom, ali je zato deset godina kasnije - ničim izazvan – službeno oglasio kako agresije nije ni bilo. Svaki priučeni kriminolog posvjedočit će da je to tipična gesta sitnog lopova. Nevolja je tek što je to otprilike i razina samorefleksije na koju je spremna hrvatska politička javnost.
 
Čovjek iz Vojnog
 
Što se ovog potpisnika tiče, svejedno je hoće li se Miloševićevo i Tuđmanovo rasturanje Bosne nazivati agresijom ili nekako drugačije, na primjer krvavom svinjarijom, ali bilo bi pogrešno vjerovati kako je aktualno eufemiziranje hrvatskoga oružanog angažmana na teritoriju susjedne zemlje puke terminološke naravi. Dovoljno je sjetiti se Vice Vukojevića, koji se svojedobno paradirao saborskim salama u uniformi Hrvatskog vijeća obrane, dajući i simbolički do znanja kakav je odnos službenoga Zagreba prema hrvatsko-muslimanskom ratu u Bosni, a kasnije je bio osumnjičen za silovanje jedne Bošnjakinje u logoru Vojno kod Mostara. S takvom hipotekom, međutim, Vukojević je danas sudac Ustavnoga suda Hrvatske, i ta činjenica – da baš on stoluje u najvišemu sudbenom tijelu ove zemlje, te da je to na razini zajednice moralno izdrživo – dosta vjerno odslikava kolektivni odnos prema "hrvatskoj državnoj politici" onoga doba.
 
Vice Vukojević zasluženi je i realan rezultat "hrvatske državne politike" prema Bosni i Hercegovini koja se iznova proglašava neupitnom, a odgovor na dilemu je li on tu figurira kao neosuđeni silovatelj logorašice ili kao ugledni ustavni sudac zapravo je najstrašniji dio ove priče: naime – svejedno!