Boris PAVELIĆ

Prekretnička je snaga nedvosmislene isprike što ju je predsjednik SiCG Svetozar Marović jučer iz Beograda uputio Hrvatskoj. Ništa manje državnička nije ni uzvratna isprika predsjednika Mesića, koji je još jednom, uime cijele Hrvatske, iskazao spremnost da susjedi napokon počnu živjeti u miru. Razgovijetna jasnoća izjava dvojice državnika jasan je znak da su uistinu željeli konačno završiti najgore razdoblje u povijesti odnosa Hrvatske i Srbije.
    Ali, u euforiji normalizacije, najveću žrtvu devedesetih nitko ne bi smio zaboraviti. Bosna i Hercegovina – za razliku od Hrvatske i Srbije, koje polako zaboravljaju rat i naveliko razglabaju o Europi – i dandanas je, ne svojom krivnjom, »prokleta avlija« koju je istočni susjed devedesetih nasmrt izrešetao, a zapadni joj potom još i nož zabio u leđa. I danas tavori, nesposobna da sama pronađe snagu pobijediti pakao devedesetih.
    Tek ima biti napisana iscrpna ratna sudbina BiH. Ali mnogo toga odavna je jasno: nije to bio građanski rat, nego rat protiv BiH. Napale su je Srbija i JNA, a Franjo Tuđman i HDZ kasnije su se pridružili tom zločinačkom, nadasve okrutnom pokušaju podjele zemlje koja ima pravo postojati kao i svaka druga na ovome svijetu. Žrtve i štete u BiH daleko su najveće u balkanskim ratovima prošlog desetljeća: 200.000 ubijenih; milijun raseljenih; logori; genocid od kojega se dva BiH naroda možda nikada neće sasvim oporaviti.
    Ne može se ispraviti, ali može – i mora – žaliti. I zato, usuprot cinicima koji isprike nazivaju ispraznima, BiH žudi za gestama poput Marovićeve i Mesićeve. Smogne li Marović snage da slično izrekne u Sarajevu, te krene li i Hrvatska Mesićevim stopama, i ljudima u BiH otvorit će se put na koji imaju pravo: da žive u miru, dostojno čovjeka.